Mjerni i zaštitni strujni transformatori služe fundamentalno različitim svrhama u elektroenergetskim sistemima, a njihov dizajn odražava te različite prioritete. Razumijevanje razlike između ova dva tipa CT-a je od suštinskog značaja za ispravnu specifikaciju i dizajn sistema, jer korištenje pogrešnog tipa u datoj aplikaciji može dovesti do grešaka u mjerenju, netačnosti u obračunu ili kvarova u zaštiti.
Najosnovnija razlika leži u njihovim ciljevima učinka. Merni CT je dizajniran da obezbedi najveću moguću preciznost pri normalnim radnim strujama, obično od oko 5% do 120% nazivne primarne struje. Njegova svrha je da omogući precizno mjerenje energije za naplatu, praćenje potrošnje i procjenu operativne efikasnosti. Za razliku od toga, zaštitni CT je dizajniran da održi tačnost i linearnost pri veoma visokim strujama-često 10 do 20 puta većim od nazivne struje ili više-tako da zaštitni releji mogu pouzdano otkriti i odgovoriti na kvarove.
Ova razlika u svrsi dovodi do različitih specifikacija klasa točnosti. Mjerni CT su specificirani sa klasama tačnosti kao što su 0,2, 0,2S, 0,5, 0,5S ili 1, gdje broj predstavlja maksimalnu procentualnu grešku pri nazivnoj struji. Aplikacije za obračun prihoda obično zahtijevaju klasu 0,2 ili 0,5, dok manje kritične aplikacije za praćenje mogu prihvatiti klasu 1. Zaštitni CT-ovi su specificirani sa klasama kao što su 5P ili 10P, gdje broj predstavlja maksimalnu složenu grešku na faktoru ograničenja tačnosti. 5P20 CT, na primjer, održava tačnost od 5% do 20 puta veću od nazivne primarne struje.
Druga ključna razlika je ponašanje zasićenja. CT-ovi za mjerenje su namjerno dizajnirani da se zasićuju pri relativno malim višekratnicima nazivne struje kako bi zaštitili povezane mjerne instrumente od oštećenja tokom kvarova. Ovo je karakterizirano sigurnosnim faktorom (Fs), koji specificira višekratnik nazivne struje pri kojoj je zagarantovana zasićenost. Zaštitni CT, s druge strane, dizajnirani su tako da odgode zasićenje što je duže moguće, osiguravajući da CT može vjerno reproducirati struje kvara koje zaštitni relej može analizirati.
Konstrukcija jezgra se također razlikuje. Mjerni CT tipično imaju manju jezgru sa nižom gustinom fluksa zasićenja kako bi se postiglo rano zasićenje. Zaštitni CT zahtijevaju veće jezgre s većom gustinom fluksa zasićenja kako bi se održala linearnost pri velikim strujama. To čini zaštitni CT fizički veći i skuplji od mjernih CT-a ekvivalentne primarne struje.
U praksi, mnoge instalacije koriste zasebne CT-ove za mjerne i zaštitne funkcije. Jedan mjerni CT klase 0,2 ne može poslužiti kao zaštitni CT jer će se prebrzo zasititi tokom kvarova, potencijalno spriječiti ispravan rad zaštitnog releja. Suprotno tome, zaštitni CT 5P20 možda neće pružiti potrebnu tačnost za mjerenje prihoda. Za aplikacije u kojima su potrebne obje funkcije, često se koriste CT s dva{6}}jezgra sa odvojenim mjernim i zaštitnim jezgrama u jednom kućištu.
Ukratko, fundamentalna razlika između mjernih i zaštitnih CT-a leži u njihovim projektnim prioritetima: mjerni CT-ovi daju prioritet tačnosti pri normalnim strujama, dok zaštitni CT-ovi daju prioritet linearnosti kod struja kvara. Odabir ispravnog tipa za svaku aplikaciju je od suštinskog značaja i za tačan obračun i pouzdanu zaštitu.